Dok danas razmišljam na čemu sam zahvalan samo od sebe mi se nameće pitanje kome zahvaliti. Dug spisak il prilično kratak, imam li sad iskrenu, realnu, pravu sliku o tome.. Sumnjam u to, budim se polako, memljivo, sabiram se u sebi nerijetko i na glas, vidim bolje ali oči su mi još sanjive i mutne, dugo sam spavao, predugo..

Zahvalan sam što sam živ, Bogu prije svega, kockao sam se sa životom, gubio svaki dan, nekad više, nekad manje. Još kuca u meni, sreća.. Ja to ne mogu pripisati sreći, dobitak na lotou je sreća, igrao sam sa đavolom, predao se i uživao u tjelesnim zadovoljstvima, prodao sve materijalno, tuđe želio i uzimao, sve sam dao.. Skoro sve, dušu nisam dao, prodao, a mogao sam..

Noć crna, crnja od gavrana, smrdljivija od zgarišta truleži, vidim sebe ležim na stijeni očaja, gladam u ambis, ruke same idu, teški su okovi na njima, zovu me dolje, od same pomisli na to lanci se pretvaraju u pera, dobijam krila, dovoljno je da ih raširim i poletim, više neće biti bola, tuge, gruže savjesti. Noćne ptice kruže oko mene, kljucaju svojim crnim kljunovima, govore mi – Završi, završi već jednom sa tim, skoči. Skoči. Sve će nestati, hajde ne boj se. Stojim. Krenem pa padam nakoljena, lomim se, odustajem od života, opraštam se od njega.

Oprosti ovoj grešnoj duši Bože – prošaputah kroz suva usta, bolećivo prekrstih. Oči su zatvorene sumpor ih izjeda, vreo vazduh suši mi grlo. Muti mi se uglavi, hladan vazduh me trgnu iz tog bunila, duva mi u lice, neko ili nešto tjera me da se okrenem, u sebi čujem – Okreni se, kakav je to odlazak ako se ne pozdraviš – sa čim da se pozdravim, sa kime, moj život je promašaj… Čitav… Okrećem se, mrak, ne vidim ništa, tama je sve progutala. Čujem kuknjavu, plač, to nisu jecaji napaćenih duša, bol i jad, počinje kao urlik, neko se udara i teško diše, svaka suza odjekuje poput kaplje vode na svodu pećine. Dok polako nestaje u daljini taj zvuk mi postaje jasan i poznat. Majka.. Niko poput majke za djetetom, sa čim se može mjeriti bol od gubitka svog djeteta.

Hi, hi, hi – neko se kezi pored mene – nije strašno, prežaliće te, prežali majka devet sinova pa a ako joj prepukne srce šta ćeš, niko ne živi vječno. Pokušavam da čujem jeku njenih suza, držale su me budnim, ali svud po sebi osjećam nježne dodire, miluju me, pjesmom me zovu, prepustim, predam, na rukama će me odnijeti. U svim tim dodirima jedan je drukčiji, dira me po vratu, ježim se od njega, šapuće mi na uvo, ne razumijem riječi. Krijem uši, namještam vrat pa obrnuto, znam tu igru, volim je… Nema dovoljno leda na svijetu da ohladiš taj dah i buke da zagluši taj šapat, ona, ljubav moja, lovim je oko sebe, tražim njene ruke uhvatim ih na tren i što jače stiskam one lakše bježe, nestaju, odlaze. Ostaću je željan dok me bude…

Opet si sam, nemaš nikog osim mene – krastava hijena sa mojim likom kevće pored mene, oči mu sijaju dok širok osmjeh otkriva trule zube.

Otišla je, digla ruke, umorila se, he, he, he, šta ti je uopšte ikad dala – nastavlja da se smije poput neke pokvarene igračke, reži i gura me. Dva mala svijetla uzletješe tik uz mene, dižem glavu, oči ih traže koljena mi klecaju ali ipak ustajem, nema više zloćudnog osmjeha, samo režanje.

Svici, odakle svici u ovoj mračnoj pećini, vučem se teško, pokušavam da ih uhvatim dok njih dva plešu oko mene. Čas su gore, čas dolje zadirkuju me, smiju mi se. I ja se smijem.. idem naprijed, do pola sam u blatu, pokušava da me proguta ali moja glava je visoko, pogled mi pleše sa ta dva malasvijetla, moja dva anđela. Ne odlaze, čakaju mene da im pokažem put. Ne poznaju ovu tamu oko nas, ne pripadaju ovoj tmini. Noge su mi sve teže, lancime vuku dolje, svakim korakom posrćem i opet izvova rukama guram mulj pod sobom. Njih dva lebde jedan do drugog, sijaju kao najljepše moje oči, čekaju i obasjavaju ovu crnu noć. Mali, nemoćni i nesvjesni snage koju mi daju…

Evo me, još samo malo – ponavljam u sebi ne skrećući pogled sa jedinog svijetla u ovom tunelu. Korak je lakši, odlazim odavde, svjetlost je još daleka ali se jasno nazire, okrećem se i sad još jednom da opet vidim šta ostavljam na toj stijeni očaja, utvaru, svoju sjenku, privid koji polako nestaje dok nas svjetlost razdvaja…

Probuditi se nije lako, u snu je sve moguće. Biti sam je teško i na javi i u snu. Hvala mojim najbližima podsjetiše me jer zaboravih šta znam, sam ne bih imao snage za to, moje srce ima zašta da kuca, oči imaju kome da se raduju, ruke koga da zagrle. Hvala ti ljubavi, sačuva malo dobra i nade u meni, hvala ti Bože što me sačuva od samoga sebe…