Kod svih ljudi se pod određenim uslovima može razviti zavisnost od psihoaktivnih supstanci. To znači da ne postoje ljudi koji su imuni na njihovo dejstvo. Naime, dugotrajno konzumiranje ovih supstanci dovodi do formiranja zavisnosti, nezavisno od npr. strukture ličnosti, psihofizičkog nivoa zdravlja itd. Ipak, kod nekih ljudi se češće razvija zavisnost i uopšte se češće okreću ka drogama od drugih. To su uglavnom ljudi koji imaju osjećaj neispunjenosti, koji imaju česte afektivne oscilacije u smislu naglih promjena raspoloženja, koji su po prirodi impulsivni i kojima droge služe za razrješavanje unutrašnje napetosti nastale usljed nemogućnosti adekvatnog suočavanja sa svakodnevnim problemima. Takođe i izuzetno stidljivi i socijalno neupadljivi ljudi mogu imati ovaj  problem. Ovo su neke moguće predispozicije za zloupotrebu psihoaktivnih supstanci.

Da, pod određenim uslovima svi mladi ljudi mogu postati zavisnici. Psihoaktivne supstance stvaraju zavisnost, tako da je njihova zloupotreba za mlade ljude izuzetno opasna. Otuda česti apeli i obraćanja mladima da ne probaju droge.

Najvažnije je da roditelji razgovaraju sa svojom djecom, da postoji odnos povjerenja, da roditelji žive sa svojom djecom, a ne pored njih. Takvi odnosi predstavljaju jednu od dobrih prevencija moguće upotrebe droga. Međutim, ukoliko roditelji sumnjaju da njihovo dijete uzima droge, trebalo bi da otvoreno razgovaraju sa njim. Djetetu treba predočiti sve negativne posljedice uopotrebe droga i zauzeti čvrst stav u smislu netolerisanja takvog ponašanja. Roditelji takođe moraju obratiti pažnju na neuobičajeno ponašanje djeteta, moguće izostanke iz škole, vršnjačku grupu u kojoj se dijete kreće, kao i moguće promjene u fizičkom izgledu djeteta ili neke neuobičajene predmete u njegovoj sobi, kao što su npr. lule, nargile, kapi za oči, igle, špricevi itd. Informisanost o načinu djelovanja droga kao i nepokolebljiv stav o njihovoj konzumaciji  kroz otvoren razgovor će pomoći roditeljima da kod djeteta formiraju negativan stav prema uzimanju droga.

Ako osoba već uzima narkotike, potrebno je obratiti se stručnjaku. Obećanja i uvjerevanja da više neće uzimati drogu, kao i oslanjanje samo na snagu volje nisu od pomoći da se uspostavi stabilna apstinencija. Potrebno je uključiti treće lice koje je edukovano po ovom pitanju i koje će, kroz razgovor sa osobom procijeniti kakav vid pomoći je datoj osobi potreban i na koji način je može dobiti. Ovo je posebno značajno za adolescente da, ako znaju da neko iz njihovog društva konzumira droge, se obrate stručnjaku jer je to najbolji mogući vid pomoći i podrške ugroženoj osobi.

Prije svega, potrebna je autentična motivacija za liječenje. To znači da osoba želi da se oporavi zbog sebe, a ne zbog nekih tzv. spoljašnjih motiva kao što su: gubitak posla, zbog supružnika, zbog porodice itd. Oosba mora sama osjetiti da je sebi važna i da mora sebi pomoći. Tek onda se može kvalitetno oporaviti. Naravno, nemaju svi zavisnici ovakvu vrstu motivacije, pa često dolazi do recidiva i neuspješnih pokušaja liječenja. Takođe, veoma je važno da osoba ima podršku porodice, partnera i dobar uvid u svoje stanje. Uz čvstu odluku liječenje je svakako moguće.

Neki od ranih znakova pojave zavisnosti u ponašajnom smislu su: zatvaranje u sebe, mijenjanje dnevnog režima ustajanja u smislu zamjene noći za dan, impulsivno ponašanje, lažljivost, depresivnost, nejasan govor, često traženje novca i sl. Što se tiče fizičkog izgleda neki mogući znaci zloupotrebe droga su: blijeda koža, podočnjaci, slabo zarastanje rana prilikom povreda, ožiljci na koži, zapušten izgled, neočekivan gubitak na težini itd.

Suzavisnici su sve one osobe koje vole zavisnika. Obično je to porodica zavisnika koja je vrlo zabrinuta zbog njegovog načina života. Članovi porodice kao suzavisnici su osobe koje su preplavljene negativnim emocijama zbog onog što se dešava sa zavisnikom, koji potpadaju pod uticaj zavisika u smislu da prihvataju njegove manipulacije, npr. daju mu novac iako znaju da će ga iskoristiti za drogiranje, popuštaju njegovim zahtjevima, obavljaju razne poslove umjesto njega i sl. Članovi porodice mogu osjećati krivicu, odgovornost, veliku strepnju i ostale negativne emocije vezano za zavisnikovo ponašanje i način života što opet, negativno utiče na porodični sistem i omogućava dalji razvoj zavisničke patologije. U tom smislu je psihoterapija koja uključuje cijelu porodicu veoma korisna, posebno zbog mijenjanja obrazaca ponašanja koja stvaraju pogodnu klimu za zavisničko ponašanje,a negativno utiču na sve članove porodičnog sistema.

Vrlo često ljudi uzimaju psihoaktivne supstance i alkohol da bi time pokrili neki psihički poremećaj ili problem. Ove supstance povratno mijenjaju stanje svijesti i funkcionisanje cjelokupne ličnosti tako da dolazi do urušavanja ličnosti tzv. deterioracije ličnosti i pogoršanja psihičkih problema. Prateći poremećaji koji su često idu uz psihoaktivne supstance su: afektivne oscilacije odnosno ciklotimija, koja se odnosi na česte i burne promjene raspoloženja; zatim razni poremećaji ličnosti koji predstavljaju relativno trajne patološke obrasce ponašanja i doživljavanja sebe i drugih, kao i teži duševni poremećaji poput psihoza koji se maskiraju narkomanijom i alkoholizmom, pa je potrebna stručna dijagnoza da bi se utvrdio odgovarajući tretman za ove probleme.

Da. Mogućnost uvijek postoji, bez obzira na to koliko dugo vremena su se koristile psihoaktivne supstance. Naravno, potrebna je motivacija i dobra volja za liječenje, koja je u svakoj fazi liječenja ove bolesti značajna, tako da i oni zavisnici koji se pitaju da li im se može pomoći jer već dugi niz godina konzumiraju drogu mogu da otpočnu sa svojim oporavkom ako nađu motiv u sebi i volju da na tom putu istraju.

Bolest zavisnosti često može da bude povezana sa patološkim funkcionisanjem porodičnog sistema. Narkomanija je češće zastupljena u onim porodicama u kojima su česte svađe, otuđenost, nasilje, prezaštićivanje itd. U skladu sa time, promjena u porodičnom funkcionisanju često dovodi do boljeg funkcinosanja svih članova porodice. Razlog zbog kojeg se porodična psihoterapija preporučuje je da bi članovi porodice imali priliku da otkriju patološke uzroke lošeg funkcionisanja porodice, da bi mogli da nađu nove načine rješavanja porodičnih problema, da bi pružali jedni drugima podršku i da uče kako da se povezuju na bolje i kvalitetnije načine. Takođe je i članovima porodice potrebna pomoć nakon dugogodišnjih disfunkcionalnih međusobnih odnosa. Važno je i upoznati porodicu sa mehanizmima bolesti, kako bi znali da u procesu oporavka pruže adekvatnu pomoć.

Resocijalizacija je ponovno uključivanje u društvo onih zavisnika koji su prošli tretman rehabilitacije. Obično tretmani rehabilitacije podrazumijevaju neki period izolacije zavisnika da bi se, između ostalog i prekinule one veze sa drugim ljudima koji konzumiraju droge ili na drugi način pripadaju svijetu narkomanije. Nakon uspješne rehabilitacije, zavisnici se uključuju u društvo gdje postoje razni izazovi. Često se pitaju kako će ih društvo prihvatiti poslje svega što su uradili i kako će se uklopiti među nove ljude. Tu se postavlja i pitanje nalaženja posla, ostvarivanja kvalitetne emotivne veze itd. S tim u vezi je korisno da zavisnici budu upućeni u pravila uspješne resocijalizacije da bi lakše i bolje mogli da se ponovo prilagode zahtjevima društva i da funkcionišu na zdrav način kao korisne društvene jedinke.

Stigmatizacija je pečat koji neki ljudi daju zavisnicima u smislu da ih ocjenjuju kao loše i neadekvatne osobe jer su liječeni zavisnici. Tretirati neku osobu kao neadekvatnu, jer je imala problem, nije dobar način komunikacije i šalje poruku drugima da ista ne vrijedi kao ljudsko biće. Stigma otežava proces resocijalizacije i obeshrabruje zavisnike u aktivnostima kao što je nalaženje posla, traženje partnera, uklapanje u novo društvo i sl. Takođe, utiče na samopoštovanje zavisnika i otuđuje ga od društvenih tokova. Zato je veoma važno ne lijepiti etikete ljudima koji su imali ove probleme, jer svako ima pravo da bude tretiran kao vrijedno ljudsko biće kao i pravo na novu šansu i podršku.

Prevencija ili preventiva je, u izvornom značenju, spriječavanje neke bolesti ili pojave koja ostavlja posljedice po neke osobe ili grupe. Najčešća podjela je na primarnu, sekundarnu i tercijarnu prevenciju.

Primarna prevencija obuhvata sve aktivnosti koje se sprovode kako bi se spriječila pojava uslova koji za rezultat imaju bolesti, rizična ponašanja ili socijalne probleme. Primarna prevencija se odnosi na ispitivanje uslova, uzroka, tipičnih posljedica neke bolesti kako bi se mehanizmi bolesti što bolje upoznali u clju sprečavanja iste.

Sekundarna prevencija predstavlja sve one aktivnosti koje imaju za cilj rano otkrivanje bolesti. Na ovaj način se stvara mogućnost da se preduzmu sve neophodne aktivnosti kako bi se spriječilo dalje širenje bolesti, rizičnog ponašanja, socijalnih problema. Kada je u pitanju problem narkomanije, to podrazumijeva rano otkrivanje zavisnika ili poremećaja ponašanja koji su uzrokovani konzumiranjem psihoaktivnih supstanci.

Tercijarna prevencija podrazumijeva nastojanje da se spriječi ponovno javljanje neke bolesti.